O Domagoju Margetiću
Necenzurirano
Blog
utorak, ožujak 23, 2010

Tko je Domagoj Margetić?


O Domagoju Margetiću osobno nisam znao mnogo sve do prije nekoliko tjedana, kada sam na tražilicama sasvim slučajno pronašao njegove članke koji govore o političkoj situaciji na Bliskom istoku. Budući kako se duže vrijeme bavim poviješću te regije, odgovorno tvrdim kako sam temeljito upoznat s trenutnim geopolitičkim okvirima zbog čega me količina zastrašujućeg neznanja zaista šokirala. Naime, u serijama njegovih izrazito crno-bijelih članaka Iran nameće kao glavni negativac; terorist, narkodiler i agresivac koji želi manipulirati regijom, svijetom, pa čak i Hrvatskom. Argumentacija radova podsjeća na žanr teorija zavjere budući kako nisu ponuđeni nikakvi relevantni izvori već osobne interpretacije prepune netočnih navoda, dvosmislenosti, pa čak i očitih propagandnih laži koje se ne mogu naći niti na huškačkim stranicama najvećih iranskih neprijatelja - Sjedinjenih Država i Izraela. 

Daljnjim istraživanjem srodnih članaka na Margetićevoj stranici „Necenzurirano.com“ primjetio sam kako se piše isključivo protiv iranskih saveznika poput Sirije ili Libije, dok se istovremeno bezrezervno podržava Izrael zajedno sa svim segmentima njegove genocidne politike. S obzriom da sam bio upućen o Margetićevom političkom djelovanju u Hrvatskoj odlučio sam ne donositi ishitrene zaključke o Margetiću kao izraelskom aktivistu, jer postojala je doza sumnje kako se radi o osobi koja na temelju vlastitog neznanja odnosno događaja iz Domovinskog rata pogrešno poistovjećuje Iran sa sunitskim fundamentalistima koji su napadali bosanske Hrvate. Nažalost, sumnje su se kasnije pokazale neopravdanima.

Razotkrivanje putem facebooka

Na raznim internetskim stranicama odlučio sam istražiti više o tom samozvanom „novinarskom istraživaču“, gdje sam došao do zapanjujućih rezultata. Naime, osobni profil Domagoja Margetića (1) na popularnoj društvenoj mreži „Facebook“ pokazao je kako je dotični članom više izraelskih organizacija poput ADL-a, JCPA-a (2), AIPAC-a, B'nai Brith-a (3), itd. Za neupućene čitatelje treba naglasiti kako je riječ o notornim skupinama koje pod maskom „borbe protiv antisemitizma“ promiču izraelski fašizam (cionizam), židovski fundamentalizam, te ratnohuškački politički pristup prema Iranu ili bilo kojem izraelskom neprijatelju. 

Primjerice, ADL je relativno nedavno imao obraza prozivati Hrvatsku zbog Thompsona kojeg nazivaju „fašistom“ (4) ili zbog neslanih šala o židovima na vrećicama šećera u jednom periferijskom kafiću (5), dok istovremeno opravdavaju izraelske pokolje nad Palestincima „pravičnom borbom izabranog naroda“ (6). Navedene grupe žustro lobiraju i za rat protiv Irana (7) (8), kojeg smatraju „najvećom prijetnjom“ Izraelu odnosno izraelskoj patološkoj želji za dominacijom nad Bliskim istokom (9). Što je nagnalo Domagoja Margetića da se prikloni takvim divljačkim i rasističkim svjetonazorima odnosno povijesnim hrvatskim neprijateljima (10), zahtjeva dodatnu analizu njegovog životopisa koju ću Vam sa zadovoljstvom podijeliti.

Biografija

Domagoj Margetić rođen je u Zagrebu 1974. godine, a svoju političku karijeru započeo je u tinejdžerskim danima kao Titov omladinac u odboru za suzbijanje hrvatskog nacionalizma (11). Mijenjanjem političkih vjetrova 1991. godine mijenjaju se i Margetićevi svjetonazori pa postaje „hrvatskim nacionalistom“, a svoje mladenačke ambicije ostvaruje kroz vodstvo stranke „Hrvatske mladeži“ s kojom nije zabilježio nikakav uspjeh (12). Margetićev nagli politički preokret može se objasniti pokušajem distanciranja od neslavnog životopisa njegovog oca Željka Margetića koji je prema provjerenim Nacionalovim podacima bio članom zloglasnog jugoslavenskog KOS-a (br. 929.) (13), zahvaljujući kojem je kasnije došao do visokog položaja u „Vodoopskrbi i odvodnji Zagreb“ (14). 

Krajem 2002. godine Domagoj Margetić osuđen je zbog višemilijunskih malverzacija i dugova prilikom upravljanja parkom prirode Crna Mlaka (15), nakon čega se aktivnije počinje baviti novinarstvom. Iako nije sudjelovao u Domovinskom ratu, 2005. godine osniva „Stranku hrvatskih branitelja" te ponovo neuspješno sudjeluje na lokalnim izborima(16). Narednih godina karijeru gradi pišući protiv predsjednika Mesića, vladajuće strukture i haškog suda čime stječe veliku popularnost, posebice nakon objave strogo povjerljivih haških dokumenata zbog čega je ponovo uhićen i zatvoren (17). Prilikom istjecanja kazne započinje štrajk glađu i naziva sebe „mučenikom“, zbog čega je poslan na psihijatrijsko promatranje u PB Vrapče (18). Pušten je na slobodu sredinom 2007. godine (19), no zbog narušenog novinarskoj ugleda počinje raditi za manje lokalne televizijske kuće, te osniva vlastiti internetski portal „Necenzurirano“ (20). Neko vrijeme radio je i kao dopisnik srpskog političkog tjednika „Politike“, zbog čega se oštro protivio osamostaljenju Kosova (21).

Proizraelski motivi

Margetićev proizraelski aktivizam datira od rujna 2008. kada se na njegovoj stranici „Necenzurirano.com“ počinju nizati kolumne protiv Irana (22), odnosno kada zajedno s trojicom balkanskih šarlatana osniva tobožnji „Ekspertni tim Jugoistočne Europe za borbu protiv terorizma i organiziranog kriminala“ (23). Među ostalim članovima tog „stručnog tima“ su isključivo Margetićevi kolege publicisti; Anto Marinčić (strojar) i Dževad Galijašević (novinar) iz BiH, te Darko Trifunović (pravnik) iz Srbije. Skupina je uspjela pridobiti određenu medijsku pažnju, posebno nakon što su predsjednika Mesića prozvali mafijaškim šefom Balkana povezanim s islamskim terorizmom zbog čega su u novinama opisani isključivo kao „internetski marginalci“ (24). Ono što upućuje na izravnu Margetićevu povezanost s Izraelom jest konferencija za novinare iz siječnja 2009. na kojoj je samo dotični govorio o navodnoj „iranskoj prijetnji Balkanu“, prilikom čega je cijeli tim primio izraelski veleposlanik Shmuel Meirom (25).

Jedino logično objašnjenje za priklanjanje Domagoja Margetića proizraelskim stavovima jest - novac. Naime, dotični je u jednogodišnjem razdoblju od puštanja iz zatvora (travanj 2007.) do početka proizraelskog aktivizma (rujan 2008.) bio relativno marginaliziran u medijima, a prema odluci suda bio je prisiljen platiti kaznu od 80.000 kuna. Njegov kredibilitet bio je značajno narušen zbog kontroverzi s haškim tribunalom pa nije bio u mogućnosti pisati za bilo kakvu renomiranu novinarsku kuću, dok njegovi pokušaji medijskog eksponiranja putem vođenja trećerazrednih prosvjeda (26) (27) nisu urodili plodom. Nema nikakve sumnje kako je Domagoj Margetić u spomenutom međurazdoblju ostvario zajednički interes s pojedinim izraelskim organizacijama; njemu su bila potrebna financijska sredstva, a njima netko kontroverzan i popularan tko će u hrvatskim medijima širiti proizraelske propagandne pamflete. Treba naglasiti kako samo jedna od takvih organizacija ADL raspolaže s godišnjim budžetom od golemih 70 milijuna dolara(28), zbog čega im nije problem sponzorirati jednog novinara poput Margetića čije su kolumne popularne na prostoru cijele bivše Jugoslavije, pa mogu utjecati na javno mnijenje kod čak 20 milijuna ljudi. 

Nakon što je ostvarena ova simbioza, Margetić se na svojim web stranicama nastavio obračunavati s osobnim neprijateljima iz hrvatske vladajuće strukture koju proziva za međunarodni kriminal, kojeg je pak počeo nadovezivati na širi kontekst s Iranom u ulozi glavnog međunarodnog negativca. Tako se Iran npr. naziva najvećom međunarodnom prijetnjom, povezuje se sa sunitskim vehabijama, globalnim narko kartelom i terorizmom od Paragvaja do Japana, pa čak i najvišim hrvatskim političkim institucijama. Svaki komentar bio bi suvišan jer se argumentirano ne može skratiti u nekoliko redaka, pa svaka njegova laž zahtjeva detaljniju analizu koju ću uskoro provesti. Dokaz da Margetić sve donedavno nije bio upućen u političko-povijesne okvire Irana jest njegova knjiga „Islamistički terorizam na jugu Europe“ iz 2006. godine u kojoj Iran naziva „arapskom zemljom“ (str. 26.) (29). Ipak, u člancima pisanim tijekom zadnje dvije godine da se iščitati kako se u međuvremenu ipak upoznao s elementarnim podacima o etnojezičnim karakteristikama Irana, što dodatno potvrđuje kako se tematikom počeo baviti relativno nedavno. Na isto upućuju i njegove „analize“ iz 2007. godine koje ukazuju kako nije ovladao osnovnom geografskom terminologijom pa Baludžistan i Baludže naziva „Baluchistanom“ odnosno „Baluchistancima“.

Zaključak

Dakle, tko je Domagoj Margetić: hrvatski domoljub ili izraelski aktivist? Do jučer se predstavljao velikim nacionalistom i zaštitnikom hrvatskih branitelja, no danas kada je tema haškog suda izblijedila odnosno Margetić više nema visoki položaj u hrvatskom novinarstu koji mu je osiguravao značajan profit, postao je velikim zagovornikom politike Izraela u čijim je organizacijama pronašao sponzora. Obje opcije možemo zanemariti budući kako jedna isključuje drugu; iskonski hrvatski domoljub svakako ne može podržavati izraelski režim koji je gotovo istovjetan Miloševićevoj Srbiji, koji već desetljećima provodi sustavnu okupaciju i progone nad autohtonim palestinskim stanovništvom dok istovremeno proziva Hrvate zbog naše povijesne uloge u II. svjetskom ratu i napada naše domoljubne pjevače diljem svijeta, te koji je tijekom Domovinskog rata bezrezervno podržavao srpsku agresiju.

Domagoj Margetić nema definirane političke stavove već isključivo patološku potrebu za samopromocijom i nametanjem autoriteta pod svaku cijenu. O tome ukazuju njegove aktivnosti već od rane mladosti kada je kao dječak bio Titovim omladincem, odnosno buntovnim predvodnikom „Hrvatske mladeži“ kao tinejdžer. Sebe voli nazivati „beskompromisnim borcem za pravdu i istinu“ koji će pisati „ono što drugi ne smiju“, no zanimljivo je kako se ne voli predstavljati kao pojedinac već isključivo kao vođa određene „organizacije“ koja mu služi kao paravan za projiciranje vlastitih političkih stajališta. Takvih primjera ima više; na web stranici Necenzurirano.com koju vodi potpisuje se kao „istraživački tim“ dok se praktički radi o njegovom osobnom blogu, sudjelovao je u privatizacijskim malverzacijama predstavljajući se vlasnikom lažnog poduzeća „Domag“, te konačno svoje političke stavove voli projicirati kroz šarlatanske „ekspertne timove“ ili „političke stranke“ kojima je on osnivač odnosno čiji članovi stanu na prste jedne ruke. Ovo ponašanje neodoljivo podsjeća na još dvojicu proizraelskih aktivista iz Hrvatske - Alena Budaja i Lea Pločkinića. Budaj je unatoč završenoj srednjoj trgovačkoj školi imao mogućnost osnovati vlastiti (dvočlani) „institut“ (30) pomoću kojeg opetovano proziva Hrvate zbog tobožnjeg „antisemitizma“, a sponzori su mu (kao i u slučaju Margetića) izraelske organizacije poput Simon Wiesenthala (31). Pločkinić je pak još zanimljivija vrsta; kao i Domagoj Margetić zalaže se za prava Hrvata u BiH, dok je u potpori Izraelu otišao toliko daleko da je tvrdio kako će hercegovački Hrvati poslati vojnu postrojbu kao pomoć Izraelu u borbi protiv „islamskih terorista“, i to u zamjenu za podršku židovskog dijela američkog Senata u korist stvaranja trećeg (hrvatskog) entiteta u BiH (32). Poteze tog marginalca ne treba uzimati ozbiljno s obzirom kako se u njegovu „hrvatsko-izraelsku postrojbu“ nije prijavio baš nitko, a prije točno godinu dana proglasio se „predsjednikom alternativne vlade Herceg-Bosne“ te megalomanski tvrdio kako ga posjećuju veleposlanstva Sjedinjenih Država, Europske Unije, Rusije i Izraela kao i vodeće svjetske TV-postaje, no njegovi navodi pokazali su se neistinitima (33). Zanimljiv je i podatak kako dotični „domoljub“ surađuje i sa srpskim nacionalistima, a meta njihovih divljačkih prosvjeda je identična onoj protiv koje Margetić piše - Iran (34) (35). Uzroke narcisoidne megalomanije Margetića, Budaja i Pločkinića ne treba tražiti u ničem drugom doli židovskom fundamentalizmu i patetičnim bajkama o „izabranom narodu“ s kojim se trojac poistovjećuje.

Ono što najviše intrigira kod Margetićevog djelovanja su brojne kontradikcije između njegovog životopisa i onog što u medijima zapravo zastupa. Na vlastitoj web stranici Necenzurirano.com piše protiv „izdajnika“ dok se sam prodao Izraelcima, povijesnim neprijateljima hrvatske države. Zatim, pomoću navedenog „ekspertnog tima“ proziva brojne pojedince i udruge zbog gospodarskog kriminala, za što je i sam bio osuđen. Konačno, osnovao je „Stranku hrvatskih branitelja“ unatoč tome što nikada nije sudjelovao u Domovinskom ratu budući kako je tada imao samo 17 godina. U internetskim autobiografijama Margetić se diči i članstvom u brojnim novinarskim udrugama pripisujući sebi količinu titula kojih se ne bi postidjeli ni asirski kraljevi, no niti u jednoj od njih nije ostvario viši položaj već je isključivo bio regularnim članom nižeg stupnja. Očigledno je kako Margetić pati od više oblika poremećaja ličnosti s izraženim elementima narcisoidnosti, pa čak i paranoidnosti koja se da iščitati u njegovim tvrdnjama kako ga prati desetak svjetskih obavještajnih službi. Ova poremećena percepcija okoline rezultat je njegovog lažnog osjećaja veličine kojeg neprestalno pokušava nahraniti bilo kakvim oblikom medijskog eksponiranja (novinarski napadi, prosvjedi, itd.).

Navedena opsežna analiza Margetićevog duševnog stanja ukazuje nam kako se ne radi o političkom kameleonu, niti o osobi kojoj je novac glavnim prioritetom. Ipak, izraelski sponzori Domagoja Margetića značajno su mu pomogli da se izvuče iz kaotične financijske situacije uzrokovane novčanim kaznama haškog tribunala, odnosno da nastavi svoje novinarsko djelovanje. Ipak, pristankom na promicanje izraelskih političkih pamfleta Margetić je previdio neke važne činjenice: Hrvatska se odavno ogradila od totalitarnih režima zbog čega je veličanje fašistoidnih ideologija poput cionizma odnosno protuiranske netrpeljivosti u 21. stoljeću neprihvatljivo za sve školovane i moralne građane Republike Hrvatske. Također, hrvatska kultura izgrađena je na kršćanskim svjetonazorima koji oštro osuđuju farizejstvo odnosno one koji su na temelju lažnih optužbi ubili Isusa Krista. Hrvati su se s takvim oblikom kriminala susretali i tijekom komunističkog režima kada je na stotine domoljuba stradalo u montiranim procesima, na što upravo podsjećaju Margetićeve farizejske laži i podvale protiv Irana. Nameće se zaključak kako je Domagoj Margetić izgubio sav kredibilitet kao novinar i kao čovjek, jer je dokazao kako je zbog novca ali prije svega očajničkog traženja medijskog prostora odnosno zadovoljavanja vlastite narcisoidnosti svjesno spreman širiti neutemeljenu nacionalnu i vjersku mržnju, i to sve pod izlikom „novinarskih sloboda“. Dakle, Margetić svakako nije hrvatski domoljub a činjenica kako trenutno djeluje kao izraelski aktivist dokaz je kako se radi o opasnoj osobi koja može pisati i govoriti protiv bilo koga, odnosno koja je to činila i ranije. Margetić se na svojim stranicama razbacuje materijalom većim od arhiva KGB-a, no pomisao da bi takav novinarski lakrdijaš imao pristup svim obavještajnim podacima o kojima piše zaista izaziva podsmjeh kod svakog razumnog čovjeka.

S obzirom kako je dotični „novinar“ gnjusnim lažima i dezinformacijama prilično kontaminirao hrvatski medijski prostor animozitetom prema Iranu, odlučio sam osporiti sve njegove članke relevantnim argumentima i umetnutim linkovima koji se mogu naći i na ovoj stranici. Pri tome želim naglasiti kako se moj osvrt koji slijedi nikako ne odnosi na unutrašnja politička pitanja, već isključivo na globalnu geopolitičku situaciju s kojom sam temeljito upoznat.


I. K.
necenzurirano@yahoo.com



U nastavku pročitajte:
Laži Domagoja Margetića (1): Iran kao „diktatura“
Laži Domagoja Margetića (2): Iran kao „međunarodna prijetnja“
Laži Domagoja Margetića (3): Iran kao „vodeći svjetski terorist“
Laži Domagoja Margetića (4): Iran kao „globalni raspačivač heroina“
necenzurirano @ 17:14 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare

Iran - demokracija, a ne diktatura

Domagoj Margetić nam u svojim kolumnama pokušava podvaliti klasičnu američku propagandu o tobožnjoj „islamističkoj diktaturi“ koju slušamo već 30 godina, no neosporna činjenica jest kako je Iran - demokratska zemlja. Mnogi ljudi to ne mogu razumijeti budući da je pojam „demokracija“ u zadnje vrijeme postao sinonim za proameričke marionetske vlade po svijetu, no demokracija prema definciji podrazumijeva vladavinu naroda, odnosno vladavinu većine (1). Prije revolucije 1979., Iranom je vladao proamerički diktator Muhamed Reza Pahlavi (2) kojeg su svrgnuli sami Iranci prilikom masovnih prosvjeda (3). Dotični diktator postavljen je 1953. godine prilikom američko-britanske obavještajne intervencije „Ajax“ (4), nakon čega su Iranci punih 26 godina trpili njegovu tiraniju. Neposredno nakon svršetka revolucije 1979. godine više od 98% Iranaca na demokratskom referendumu izabralo je današnji politički ustroj (5), što svakako podsjeća na istovjetni hrvatski referendum iz 1991. godine (6). Danas svi iranski građani, muškarci i žene stariji od 18 godina, imaju pravo glasa na demokratskim izborima za predsjednika i parlament (7). Do 2007. godine dobna granica za glasovanje bila je svega 15 godina, najniža u svijetu općenito (8). Može se reći kako je Iran uz Tursku i Libanon jedina prava demokracija u moru autoritativnih arapskih režima, militarističkih tvorevina poput Izraela, ili pak totalitarne monarhije kao što je Saudijska Arabija. Vođe Irana poput Ahmedinedžada i Khameneija su popularni upravo zbog svoje skromnosti (kao i pokojni Khomeini), i za razliku od raznih diktatora s kojima ih se poistovjećuje oni ne posjeduju vile, jahte ili skupocijene automobile. 

Iz ekonomske perspektive Iran je kapitalistička zemlja, a vlada nema monopol nad gospodarstvom osim kada su u pitanju nalazišta fosilnih goriva - upravo ono što pohlepnim Amerikancima najviše smeta. Osim ekonomskih sloboda, treba istaknuti i slobodu iranskih medija što također nije karakteristika autoritativnih režima. Procijenjuje se kako Iran ima više od 32 milijuna korisnika interneta (9) što je zapadnjački prosjek, te nakon Kine i SAD-a najveći broj aktivnih blogera (10) koji nesmetano i anonimno mogu kritizirati bilo koga, uključujući i samog iranskog predsjednika. Najtiražnije novine poput Hamšahrija u rukama su oporbenih reformista, dok internet nije cenzuriran pa Iranci imaju pristup svim stranim medijima. Kritika je dozvoljena i na račun najviših državnih autoriteta poput Khameneija, dok su takav javni potez jednog studenta zapadni mediji protumačili kao pravo „čudo“ budući kako je na Zapadu uvriježeno mišljenje kako to nije moguće (11). Slobodna politička opozicija, nezavisni predsjednički kandidati, javne debate, političke kampanje i otvorena medijska lobiranja prilikom zadnjih iranskih predsjedničkih izbora pokazatelj su kako je iranska demokracija dosegnula zavidnu razinu.

Iranski izborni sustav

Demokraciju u Iranu nerijetko se kritizira budući kako predsjedničke kandidate službeno mora odobriti tzv. Vijeće čuvara (12) zbog čega ih se proziva „podobnima“ vladajućoj strukturi, no pri tom se zanemaruje činjenica da takvo izborno povjerenstvo postoji u svim demokracijama svijeta uključujući i Hrvatsku (13). Spomenuto Vijeće čuvara ne bira se izravno na demokratskim izborima već polovicu njih imenuje demokratski izabrani parlament, dok drugu polovicu imenuje „Vrhovni vođa“ (14), kojeg pak postavlja također demokratski izabrano Vijeće stručnjaka (15). Iranski politički sustav svakako jest kompleksan, no treba naglasiti kako ne postoji niti jedno političko tijelo koje nije izravno ili neizravno izabrano demokratskim putem, niti postoji ikakav vrhovni autoritet koji ne podliježe odgovornosti drugom tijelu. Podatak koji govori kako Vijeće čuvara odbacuje više stotina predsjedničkih kandidatura (16) ne negira postojanje demokracije u Iranu, jer radi se o marginalcima sličnim Siniši Vuci, Davoru Dreletu ili Ani Lučić čije su predsjedničke kandidature također odbacili članovi hrvatskog Ustavnog suda (17). Na iranskim predsjedničkim izborima uglavnom sudjeluje od četiri (18) do sedam (19) kandidata, što je višesturko više nego u npr. Francuskoj ili Sjedinjenim Državama gdje sudjeluju po dva kandidata. Zanimljiva je još jedna paralela između Irana i SAD-a; dok u Americi postoje svega dvije aktivne političke stranke (demokrati i republikanci), u Iranu ih djeluje 24 od čega 15 reformističkih (20). Iran se među ostalim kritizira i zbog pravila kako predsjednikom može postati isključivo musliman, no pritom se zanemaruje činjenica kako je 98% Iranaca islamske vjeroipovjesti. Ironično je da se među takvim kritičarima ponekad javi i Britanija, u kojoj premijerom može postati isključivo anglikanac (21).

Prava manjina u Iranu

Iran se zbog službenog prefiksa „Islamske Republike“ nerijetko pokušava opisati kao isključiva muslimanska država, što također nema nikakvih činjeničnih uporišta. Naime, unatoč 98% muslimana u Iranu također žive i stotine tisuća kršćana odnosno deseci tisuća židova koji imaju sva prava kao i ostali građani Irana. Navedene vjerske manjine imaju i stalne zastupnike u iranskom parlamentu, plus dodatno pravo glasa na izborima za članove parlamenta. Iran je po pitanju poštivanja kršćanske vjere najtolerantnija bliskoistočna zemlja; procijenjuje se kako u toj zemlji živi oko 350.000 asirskih i armenskih kršćana koji svoju vjeru prakticiraju u oko 600 aktivnih crkava (22), među njima i crkva sv. Marije koja je druga najstarija na svijetu - poslije one u palestinskom Betlehemu (23). Iranski muslimani i dan danas cijene drevne predislamske tradicije, pa se priključuju slavljenju zoroastrijskih blagdana (24). O iranskom poštivanju vjerskim manjina najbolje govori činjenica kako je nedavno Svjetska udruga asirskih kršćana prebacila sjedište iz američkog New Yorka u iranski Teheran pod objašnjenjem kako se u Iranu njihova manjinska prava poštuju više nego u bilo kojoj drugoj državi svijeta (25). 

Treba naglasiti kako je Iran već tisućama godina multikulturalna država zbog čega su etničke, vjerske ili nacionalne netrpeljivosti poput onih na Balkanu doslovno neviđene kroz čitavu iransku povijest. Perzijanci čine najveći postotak među iranskim narodima (napomena: „iranski narodi“ su etnojezična skupina (26)), a slijede ih Azeri i Kurdi o čijoj zastupljenosti u Iranu najviše govore podaci kako je vrhovni vođa Ali Khamenei - Azer (27), dok je gradonačelnik glavnog grada Teherana je Mohamed Bagher Ghalibaf - Kurd(28). Osim poštivanja vjerskih manjina, prava žena u Iranu su također na zavidnoj razini u odnosu na bilo koju drugu muslimansku zemlju: Iranke ne nose burke i feredže, biraju bračne partnere, posjeduju nekretnine, voze automobile, samostalno se kreću, glasuju na demokratskim izborima, sudjeluju u politici, itd. Na iranskim sveučilištima od 3.2 milijuna studenata njih 60-70% su žene (29). Usporedbe radi, prije revolicije 1979. Iran je imao samo 100.000 studenata, od čega svega 20% žena.

Laži o predsjedničkim izborima 2009. i prosvjedima

Neposredno nakon iranskih predsjedničkih izbora u lipnju 2009. godine na kojima je dotadašnji predsjednik Mahmud Ahmedinedžad ostvario pobjedu sa 63% glasova (30), diljem Irana izbili su prosvjedi oporbenog kandidata Mira Musavija koji je tvrdio kako je „prevaren“ na izborima (31). Naravno, Amerikanci i njihova propagandna mašinerija iskoristili su takve političke nemire te su se uporno trudili prikazati Musavijeve pristaše kao „borce za promijenu režima“, a njihove prosvjede kao „novu iransku revoluciju“. Prosječnu neuku osobu na Zapadu lako je zavarati takvim pamfletima, no podaci govore kako je i glavni oporbeni kandidat politički konzervativac isto kao i Ahmedinedžad, te kako je u mladosti bio jedan od najbližih Khomeinijevih ljudi, osnivač Hezbollaha, te odlučni zagovaratelj iranskog nuklearnog programa (32). Unatoč oštrim američkim kritikama na račun iranskih izbora, zanimljiv podatak jest kako su upravo američki statistički zavodi procijenjivali da će Ahmedinedžad pobijediti s dvotrećinskom većinom (33) (34), što se i ostvarilo. Iranske izbore su osim službenog Washingtona kritizirali i bliski američki saveznici u Europi i Australiji, dok je čitav ostatak svijeta priznao izbore kao legitimnu pobjedu Ahmedinedžada (35). Njegov trijumf neosporan je budući kako je s čak 30% glasova razlike nadmašio drugoplasiranog Mousavija, a spomenute američke kritike su prije svega vrlo licemjerne ako uzmemo u obzir slučaj iz 2000. kada je George Bush na američkim predsjedničkim izborima pobijedio Al Gorea unatoč manjem broju ukupnih osvojenih glasova (36), dok je i broj elektorskih glasova bio upitan s obzirom na nepravilnosti u Floridi (37). Takve greške u američkom izbornom sustavu koštale su životima stotina tisuća afganistanskih i iračkih civila stradalih u Bushevim agresijama, dok iranski izbori nikoga nisu stajali glave.

Političke nerede nakon iranskih izbora iskoristile su i terorističke grupe poput Jundallaha, PMOI-a i PKK-a, koje su diljem Irana izvele niz manjih terorističkih incidenata u kojima je ukupno stradalo dvadesetak ljudi. Ironično, proamerički mediji ove su smrtne slučajeve nazvali „žrtvama iranskog režima“ aludirajući na propagandu kako iranska vlast ubija vlastiti narod. Ipak, činjenica jest kako su prilikom najžešćih prosvjeda iranskim ulicama marširali stotine tisuća osoba, dok nitko od tih „državnih neprijatelja“ nije ubijen. Mediji su u određenim slučajevima čak i navedene (iračke i pakistanske) terorističke grupe pokušavali poistovjetiti s tobožnjom „iranskom opozicijom“, što je apsurd identičan da se Osamu bin Ladena nazove „američkom opozicijom“ odnosno da ga se pokuša povezati s oporbenim republikancima, budući kako su oboje kritički nastrojeni prema politici Baracka Obame. Teorija kako Iran „guši oporbu“ gubi svaki smisao ako se uzme u obzir da dvojica vodećih opozicijskih političara Mousavi i Rafsandžani nisu zatvarani, naprotiv - Rafsandžani je na čelu Vijeća stručnjaka (38). Nema nikakve sumnje kako su u neredima učestvovali i sami Amerikanci koji imaju dugu tradiciju miješanja u unutrašnje iranske poslove (39), za što ih je službeni Teheran i javno optužio (40). Tijekom istog mjeseca (lipanj 2009.) kada su se održavali prosvjedi u Iranu, slične krvave demonstracije zabilježene su i u Peruu (41) (42), Šri Lanki (43) i Kini (44), no američkim političarima ili medijima nije niti palo na pamet prozivati navedene zemlje na isti način na koji su kritizirali Iran. Američke kritike su upućene i na račun iranske zabrane masovnih javnih okupljanja budući kako je prosvjedima nekoliko ljudi smrtno stradalo u stampedima, unatoč činjenici kako je sami službeni Washington zabranio prosvjede protiv njihovog rata u Iraku (45). Identični slučajevi postoje i u našoj „demokratskoj“ Hrvatskoj u kojoj su zabranjeni prosvjedi na Markovom trgu (46), isto kao i oni na Cvjetnom trgu prilikom posjeta George Busha (47) kada je na njegov govor mogla doći isključivo birana publika(48) što neodoljivo podsjeća na političke skupove totalitarnih režima.

Domagoj Margetić se prilikom osvrta na ove iranske izbore bezrezervno postavio na američku stranu nazvavši ih „lažiranima“, iznijevši pritom niz priglupih i evidentno netočnih informacija. Osim besmislenih tvrdnji kako su Mousavijevi pristaše prosvjedovali „protiv režima“, on navodi i kako potpora Ahmedinedžadu dolazi iz ruralnih sredina, dok su za Mousavija glasovali „mladi urbani ljudi“. Ipak, činjenice govore upravo suprotno - Ahmedinedžad je političku karijeru započeo kao uspješni gradonačelnik iranske metropole Teherana (49) koji je glavna baza njegovih glasača, dok je Mousavi najveću potporu dobio u ruralnim sredinama poput Sistana, Baludžistana i iranske pokrajine „Zapadnog Azerbajdžana“ (50) što jasno govori o lokalpatriotskom karakteru njegovih glasača (Mousavi je azerskog podrijetla (51)). Margetić je također previdio i činjenicu kako čak 70% iranskog stanovništva živi u gradovima (52) što također ne ide u prilog tvrdnjama o „urbanoj opoziciji“. Margetićevo neznanje očituje se i u nazivanju Irana „zaostalom“ zemljom unatoč tome što je kupovna moć prosječnog Iranca iznad razine nekih država EU (Rumunjske i Bugarske) (53), dok je Iran također jedna od svega sedam zemalja svijeta koje posjeduju svemirsku (54) (55) i nuklearnu tehnologiju (56). Također, Margetić navodi i kako Iran ima „golemi priraštaj stanovništva“ (što je karakteristika nerazvijenih zemalja), dok on zapravo iznosi samo 0.9% (57) čime je istovjetan razvijenim zapadnim državama. 

Najlicemjerniji Margetićev istup svakako je onaj o mladoj Iranki koja je smrtno stradala prilikom prosvjeda od nepoznatog metka; dotični naravno za njeno ubojstvo okrivljuje iranske vlasti i navodi kako su time „izgubili sav kredibilitet“, dok istovremeno u drugim člancima opravdava ubijanje stotina palestinske djece koje poistovjećuje s „teroristima“. Zanimljivo je kako se oko spomenute Iranke Nede digla prava medijska halabuka pa se na zapadnjačkim stranicama mogu naći i deseci članaka o njoj, dok na istima nije zabilježeno niti upola materijala o stotinama tisuća mrvih Iračana ili Afganistanaca koje su ubili Amerikanci i Britanci. Neda je proglašena i „osobom godine“ u britanskom Timesu(58), dok je Oxford u njenu čast imenovao čitavi fakultetski ogranak (59). Zapadnjački propagandisti uporno tvrde kako je dotična ubijena od strane provladine milicije Basidž, unatoč tome što službeni Teheran tvrdi suprotno. Nedu je najvjerojatnije ubio zalutali metak o čemu svjedoči mirnoća svih ostalih prosvjednika u njenoj okolici (vidljivo na snimci(60)), a do danas nije službeno razjašnjeno od čijeg je metka stradala. U prilog tvrdnji kako je dotična stradala od policijskog metka ne ide ni činjenica kako se na internetu se mogu pronaći tisuće fotografija iranskih prosvjeda na kojima se jasno vidi kako iranski policajci ne nose vatreno oružje. Licemjerje američko-britanskih medija očituje se i u činjenici kako nakon policijskoj ubojstva dvoje mladih Francuza (Zyed Benna i Bouna Traore (61)) odnosno 15-godišnjeg grčkog dječaka (Alexis Grigoropoulos (62)) u Europi, nitko od njih nije prozivao vlade Francuske ili Grčke, niti su prosvjedi protuvladini okarakterizirani kao „borba protiv režima“, niti su prema njima imenovani fakulteti, niti su ih proglašavali „osobama godine“. Činjenica jest kako je Teheranom marširalo više stotina tisuća Mousavijevih pristaša, dok nitko drugi osim spomenute Nede nije stradao od „policijskog metka“, čime se ovaj tužan slučaj korištenja smrti mlade žene u medijske propagadne svrhe može zaključiti.


I. K.
necenzurirano@yahoo.com
necenzurirano @ 17:11 |Komentiraj | Komentari: 0

Iranski nuklearni program

U više serija Margetićevih članaka ponavljaju se uglavnom dvije do tri iste besmislice o iranskom nuklearnom programu: tobožnja iranska „prijetnja uništenjem Izraela i svijeta“, te mogućnost da Iran „proslijedi nuklearno oružje terorističkim skupinama“. Domagoj Margetić ovim floskulama manipulira činjenicama ne samo o iranskoj vanjskoj politici, već i karakteru njihovog nuklearnog programa. Naime, iranski su dužnosnici nebrojeno mnogo puta izjavili kako se nuklearni program razvija u civilne svrhe (63), što je potvrdila i Međunarodna zajednica za atomsku energiju IAEA (64), ali i američke obavještajne službe (65). Većina svijeta podržava iranski nuklearni program; od velesila poput Rusije (66), Kine (67) i Indije, pa sve do 118 članica „Nesvrstanih“ uključujući dodatnih 16 članica promatrača u koje spada i Hrvatska - svi oni zajedno su u tri navrata potpisali zajedničku izjavu kojom se Iran jednoglasno podržava u razvijanju nuklearnog programa (2006. (68), 2008. (69) i 2010. (70)). Zanimljivo je kako su među potpisnicima te izjave i svi iranski susjedi za koje Margetić tvrdi kako su „ugroženi iranskom nuklearnom prijetnjom“. O iranskim miroljubivim namjerama svjedoči i privrženost sporazumu o neširenju nuklearnog oružja čijim su potpisnikom (71), kao i to da su svoja nuklearna postrojenja otvorili za turističke posjete (72) po čemu su jedinstvena država u svijetu. Margetić također povezuje iranski nuklearni program s tobožnjim „prijetnjama“ Ahmedinedžada, unatoč činjenici kako iranski predsjednik nema ovlasti nad nuklearnim programom (73). Sam iranski predsjednik Ahmedinedžad nazvao je one zemlje koje posjeduju nuklearno oružje „nazadnima“ (74) i kako državi s kulturom, logikom i civilizacijom kao što je Iran nuklearno oružje nije potrebno, te je dodao kako takvo oružje „nije pomoglo Sovjetskom Savezu da se ne raspadne, niti Americi ili Izraelu da pobijede u Iraku odnosno Gazi“ (75).

Dokazi koji potkrijepljuju iranske izjave kako se njihov nuklearni program razvija u mirnodopske svrhe su brojni gospodarski, energetski i industrijski podaci. Naime, uz postojeću nukleanu elektranu Bušehr koja će krenuti s radom početkom ljeta (76), Iran planira gradnju još 19 nuklearnih elektrana (77) (više od Njemačke, Britanije, Indije ili Kine) čime bi se proizvodnja električne energije povećala za 20.000 MW (78). Potražnja za električnom energijom u Iranu je golema i iznosi 9% (79), što je uzrokovano ogromnim industrijskim rastom (čak 14% (80)) odnosno gospodarskim rastom od 8% (81). Iranski energetski planovi nisu isključivo nuklearne prirode: u razvoj naftne industrije o kojoj ovisi 42% električne proizvodnje u zadnje četiri godine uloženo je 66 milijardi dolara, dok se tijekom sljedećeg četverogodišnjeg perioda planira uložiti još 100 milijardi (82). O kolosalnoj potrošnji fosilnih goriva svjedoče i podaci kako Iran troši najviše zemnog plina nakon SAD-a i Rusije (83), dok prema potrošnji beznina po automobilu kotira na 2. mjestu (iza Amerike) (84). Iran je danas uz Kinu i najveći svjetski graditelj hidroelektrana (str. 5. (85)): trenutno se gradi 85 većih i manjih elektrana čija je ukupna zapremnina oko 10 kubičnih kilometara (86). Usporedbe radi, zapremnina Perućkog jezera, najvećeg umjetnog jezera u Hrvatskoj je 0.5 km3 (87). Od iranskih hidroelektrana koje su već u funkciji valja spomenuti brane Karun-3, Karun-4, Karkheh i Šahid Abaspur, budući kako su ta remek-djela iranskih inženjera veća od popularne američke Hooverove brane. Iran je također prvi na Bliskom istoku izgradio vjetroelektrane (88), te solarne (89) i geotermalne elektrane (90). Dakle, nema nikakvih sumnji kako su iranske nuklearne ambicije isključivo energetske prirode, a jasno je da Amerikancima smeta i iranski civilni nuklearni program budući kako on vodi k napretku zemlje, što Amerika i Izrael očajnički žele spriječiti. 

Čak i u slučaju da postoje iranske ambicije za proizvodnju nuklearnog arsenala, one svakako nisu agresivne prirode već bi služile kao sredstvo odvraćanja moguće američke ili izraelske agresije na tu zemlju. Na takav razvoj situacije ukazuje izjava glasnogovornika iranskog parlamenta Alija Larijanija koji kaže da će Iran „ubrzati nuklearni program ako se američke prijetnje nastave“ (91). Inače, Izrael je danas jedina država na Bliskom istoku s nuklearnim oružjem (92) (inače nepotpisnik NPT-a), jer su ih Amerikanci, Britanci i Francuzi opskrbili potrebnom tehnologijom. Ostalim državama regije s druge strane veće konvencionalno naoružanje ne znači mnogo u ratu s nuklearnim Izraelom, jer bi Izrael suočen s sigurnim porazom panično odgovorio nuklearnim oružjem na što njegovi protivnici ne bi mogli uzvratiti, stoga je Izrael za sada relativno siguran. Zbog te neravnoteže sile proizlazi njihovo bahato i nasilničko ponašanje prema susjedima u regiji, no ako Iran sastavi nuklearno oružje navedena ravnoteža sile će se značajno promijeniti. Naime, dvije nuklearne sile sigurno neće napasti jedna drugu nuklearnim oružjem zbog straha od odmazde. Primjeri su I. i II. svjetski rat: u prvom je Njemačka koristila kemijsko oružje budući kako saveznici nisu imali čime odgovoriti, no u Drugom svjetskom ratu su svi posjedovali zalihe kemijskog oružja no nitko ga nije koristio - čak ni pred sigurnim porazom. Isti slučaj je i s nuklearnim oružjem, na što ukazuje scenarij Hladnog rata. Stoga, ako Iran sastavi A-bombu, bitnim postoje samo konvencionalni omjer koji je neusporedivo na strani izraelskih neprijatelja; Arapa i Iranaca. Izraelci su svjesni da stvaranjem iranske A-bombe gube svu dominantnost i da će u slučaju idućeg rata sigurno biti poraženi, što je glavni i isključivi razlog njihovog fanatičnog protivljenja nuklearnoj tehnologiji u rukama Irana. Navodni Margetićev scenarij u kojem mi Iran nekome proslijedio nuklearno oružje graniči sa zdravim razumom, i može se vrlo lako argumentirano osporiti. Kao prvo, proslijediti takvo oružje nekoj manjoj skupini poput Hezbollaha nema nikakvog smisla s obzirom kako oni nemaju adekvatne raketne sustave za njegovo lansiranje, dok sam Iran posjeduje najmodernije balističke rakete kojima može dosegnuti Izrael. Također, scenarij u kojem bi netko prokrijumčario nuklearno oružje čije se radioaktivno zračenje može detektirati kilometrima (93) u blokirani Pojas Gaze ili Sjedinjene Države moguć je isključivo u hollywoodskim filmovima (94). Ne treba ni govoriti kako bi čak i u slučaju uspješnog prijenosa takvog oružja na američko tlo i njegovom aktivacijom bio izazvan opći rat odnosno američki nuklearni napad, a Iran za razliku od bivšeg SSSR-a nema ni nuklearnih ni balističkih kapaciteta da uzvrati Sjedinjenim Državama. Uostalom, Iran je tijekom iračko-američke agresije (1980.-1988.) izgubio na desetke tisuća ljudi u biološko-kemijskim napadima (95) zbog čega se danas unatoč razvijenoj tehnologiji oštro protivi korištenju takvog oružja (96).

Iranska vanjska politika

Cijeli osvrt Domagoja Margetića na iransku vanjsku politiku svodi se na sljedeće neistine: podržavanje islamista diljem svijeta, izazivanje nereda i ratova u svijetu, te manipuliranje kroz terorizam ili trgovinu drogom (što ću osporiti u sljedećim analizama). Prije nego što krenem analizirati sve njegove podvale i laži, za početak treba kategorično istakniti najvažniju činjenicu - Iran nije izvršio agresiju na niti jednu zemlju u posljednjih 272 godine, čime je svaka daljnja rasprava o „agresivnom Iranu“ naprosto zaključena. Zadnja iranska invazija u povijesti zabilježena je daleke 1738. godine, kada je iranski Nadir Šah napao i porazio Indiju (97). U međuvremenu, Amerikanci su pokrenuli oko 200 agresija i vojnih intervencija diljem svijeta (98), dok je Izrael osam puta napadao arapske susjede. Dakle, potpuno je jasno tko igra pozitivnu odnosno negativnu ulogu u trenutnom političkom sukobu. Uostalom, nije Iran taj koji je okupirao Kanadu i Meksiko, koji drži mornaricu u Meksičkom zaljevu ili prijeti Americi, već je Amerika ta koja je okupirala iranske susjede Irak i Afganistan, koja ima mornaricu u Perzijskom zaljevu odnosno vojne baze diljem regije, dok neprestalno prijeti Iranu.

Iran svoje saveznike diljem svijeta nije birao po načelu muslimanske vjere, već na temelju povijesnih, etnojezičnih, i političkih poveznica. U kulturološkom smislu, Iran je usko vezan sa svim iranskim narodima (99) koji su zbog povijesnih čimbenika ostali izvan granica današnjeg Irana, a primjeri su Tadžici, Oseti, Kurdi, itd. U tu kategoriju spadaju i države zajedničkih indoiranskih korjena kao što je Indija, a u drugu one države koje su tijekom iransko-iračkog rata stale na stranu Irana (Jemen, Grčka, Sjeverna Koreja, Libija, itd. (100)). Treća kategorija su zemlje koje su nakon pada komunizma 1991. godine formirale protutežu američkom utjecaju u svijetu, a među njima su Rusija, Bjelorusija, Kina, Venecuela, itd. Pragmatičnost Irana u međunarodnim odnosima dokazuje više čimbenika; nikada nisu podržavali muslimanske separatiste poput Čečena u Rusiji ili Ujgura u Kini, dok su i tijekom rata između muslimanskog Azerbajdžana i kršćanske Armenije podržavali Armence (101). Laži o iranskom „panislamizmu“ negira činjenica kako su im najveći politički saveznici današnjice su upravo kršćanske zemlje, dok su od muslimanskih zemalja Sirija, Libija i Malezija. Iran danas milijardama dolara pomaže gospodarstva raznih kršćanskih država poput Nikaragve (102), Venecuele (103) i Bolivije (104) odnosno budističke Šri Lanke (105), što također nedvojbeno osporava Margetićeve podvale da Iran „podupire islamiste diljem svijeta“. Ono što istinski hrvatski domoljubi nikada neće zaboraviti Irancima jest činjenica kako nas je Iran priznao kao prva muslimanska i azijska zemlja (106), te njihovu potporu u naoružanju od početka do konca Domovinskog rata. Zanimljiv je i podatak kao Iran ima fantastične odnose s Vatikanom, koji su se još više učvrstili nakon iranske revolucije 1979. godine (107). Dovoljno je spomenuti podatak kako Iran ima najveći broj veleposlanika u Vatikanu od svih zemalja svijeta (osim Dominikanske Republike), te kako je iranski predsjednik Ahmedinedžad dao potporu papi Benediktu XVI. nakon što su ga napadali zbog izjava o islamu (108).

Iran i Izrael

Prije detaljnog osvrta na Margetićeve i izraelske bolesne podvale o „iranskoj prijetnji“, nakratko ću se osvrnuti na povijesne odnose između Irana i Židova koji započinju prije više od 2700 godina. Drevni Iran kojim su od 8. stoljeća pr. Kr. dominirali Medijci (109) bio je utočištem za brojne Židove koji su pred asirskim napadima bježali diljem Bliskog istoka. Među njima bili su i pripadnici plemena Efrajim, koje se može smatrati najstarijim iranskim Židovima. Nakon političkog prevrata na Iranskoj visoravni sredinom 6. stoljeća pr. Kr. kada Perzijanci postaju dominantni iranski narod (110), velikodušni iranski vladar Kir Veliki (111) izbavlja Židove iz babilonskog ropstva (112), obnavlja im Jeruzalemski hram(113), te im dopušta povratak u Palestinu. Tijekom narednih 1200 godina, iranske dinastije Ahemenida, Parta i Sasanida branile su Židove od rimskih i bizantskih progona (114), a Iran je nastavio tolerirati Židove i tijekom islamskog razdoblja sve do današnjeg dana. Procijenjuje se kako danas u Iranu živi 25-70 tisuća Židova (115), više nego u svim drugim muslimanskim zemljama zajedno. Diljem Irana također postoje deseci aktivnih sinagoga, dok ih samo u glavnom gradu Teheranu postoji čak 18 (116), s čime se ne mogu pohvaliti niti vodeće europske metropole poput Londona (117) ili Rima (118). U iranskom gradu Suzi nalazi se i legendarna grobnica židovskog proroka Daniela (119), koja ne samo kako je neoštećena već je pokraj nje sagrađen i mauzolej u spomen Daniela. Također, u Iranu nikada nisu zabilježeni nikakvi napadi na židovsku manjinu (bilo od strane vladinih službenika ili invidualaca), već naprotiv - iranski Židovi uživaju sva građanska i vjerska prava, organiziraju se u zajednice (120), imaju stalne zastupnike u parlamentu(121) dok trenutni predstavnik piše i vlastiti blog (122). Ove neosporne činjenice potrijepio je i Roger Cohen, židovski novinar iz Sjedinjenih Država, koji je u članku za New York Times napisao da Židovi u Iranu uživaju sve slobode (123). Naravno, Cohen se odmah našao na udaru izraelskih aktivista (124) budući kako se njegov izvještaj uvelike kosi s njihovom lažljivom propagandom.

Izraelsku propagandu o Iranu promiče i sam Margetić, a njegovi pamfleti ne samo da su puni laži, podvala i dezinformacija, već se u njima iščitava i očito kršenje hrvatskih zakona rasne i druge diskriminacije jer dotični optužuje jednu suverenu zemlju bez ikakvih relevantnih dokaza. Naime, Margetić tvrdi kako Iranci žele „istrijebiti izraelske Židove i kršćane“, te kako iranski vođe „prijete Izraelu uništenjem“. Ako sagledamo u cijelosti osvrt na stanje Židova u Iranu, nameće se logično pitanje - da Iranci žele istrijebiti Židove, ne bi li započeli s više od 25.000 iranskih Židova? Također, da žele represiju nad Židovima, ne bi li Iranci srušili desetke sinagoga, uništili njihove spomenike, te marginalizirali Židove u društvu? Ista retorička pitanja vrijede i u slučaju 350.000 kršćana odnosno 600 crkava u Iranu. Margetić svoje gnjusne zaključke temelji na tobožnjim „prijetnjama“ Ahmedinedžada i Khameneija, unatoč tome kako su takve optužbe odavno osporene. Naime, Ahmedinedžadove izjave kako „okupatorski izraelski režim treba nestati sa stranica povijesti“ te kako će „izraelski režim propasti kao sovjetski savez ili južnoafrički apartheid“ proizraelski mediji preveli su kao „poziv brisanja Izraela s karte svijeta“ odnosno „željom za uništenjem Židova“. Unatoč tome što su se ovi pamfleti mjesecima ponavljali u zapadnjačkim medijima, profesori perzijskog jezika diljem svijeta složni su u izjavi kako je prijevod pogrešno protumačen (125), i to s očitom namjerom diskreditiranja. Profesor Juan Cole nazvao je medijske navode apsurdnim pozivajući se na činjenicu kako fraza „izbrisati s karte svijeta“ niti ne postoji na perzijskom jeziku (126), dok se iz same Ahmedinedžadove izjave („...een rezhim-e eshghalgar-e qods bayad...“) da iščitati kako je govorio o režimu, a ne državi ili narodu. Margetićevi navodi da je Ali Khamenei izjavio kako će „uništiti Izrael jednom bombom“ ne mogu se pronaći niti na najopsežnijim popisima njegovih izjava (127), već samo izjave kako Iran ne radi na proizvodnji nuklearnog oružja (128).

Za kraj se treba zapitati - zašto Izraelci toliko mrze Iran? Razloga ima više, no prije njihova iznošenja treba naglasiti bitnu razliku između cionista i Židova. Naime, kao što tvrdi predsjednik iranskih Židova Ciamak Moresadegh: „govoriti kako su Židovi i cionisti jedno te isto je jednako mišljenju kako su muslimani i talibani također jedno te isto“ (129). Istinski Židovi svakako ne mogu imati negativno mišljenje o Iranu, zemlji koja je tisućama godina tolerirala i štitila Židove i židovstvo. Ipak, cionisti su nešto sasvim drugo - politička skupina koja je u Izrael iz europskih zemalja pristigla nakon II. svjetskog rata, a čija je ideologija zasnovana na rasizmu i vjerskoj netrpeljivosti. Dok su bliskoistočni Židovi (poput onih iranskih) zadržali svoj etnički i vjerski identitet, to s europskim „Židovima“ (čitaj: cionistima) nije bilo moguće s obzirom na stoljetne progone i omalovažavanja. Stoga, nema nikakve sumnje kako Izraelci danas pate od kompleksa civilizacijske inferiornosti u odnosu na prebogatu iransku kulturu (130); dok Izrael kontinuirano postoji svega 60 godina, Iran je najstarija država svijeta (131) sa 5200 godina neprekinute državnosti, tradicije i kulture. Drugi razlog izraelske patološke mržnje prema Iranu je pohlepa za moći - nedavni iranski znanstveni uspjesi koji su ga učinili liderom regije su jako poljuljali izraelske pohlepne planove o dominaciji nad Bliskim istokom. Konačno, na postojeće čimbenike treba nadovezati i to kako su cionisti sve do prije šezdesetak godina živjeli nomadskim životom, zbog čega kod njih još i danas vlada onaj barbarski mentalitet i želja za krvlju, što se posebno očituje u progonima Palestinaca. Sličan primitivizam očituje se i u divljačkim izraelskim prijetnjama Iranu - do danas su čak petorica visokih izraelskih dužnosnika prijetili Iranu agresijom: Netanyahu, Peres, Mofaz, Olmert i Eitan.

Iran i Hrvatska

S obzirom kako Domagoj Margetić piše isključivo na hrvatskom jeziku, nema nikakve sumnje kako je njegova proizraelska propagandna djelatnost usmjerena upravo na hrvatsko, odnosno balkansko javno mnijenje. Njegovi očajnički pokušaji da se hrvatsko čitateljstvo pa tako i politička tijela distanciraju od Irana opet se svode na laži i dezinformacije. Najočitija laž jest da je „Hrvatska sudjelovala u međunarodnom švercu nuklearnog materijala u Iran“, a svi dobro znamo kako Hrvatska nema ni „n“ od nuklearnog programa pa nema što nuditi Iranu koji je među sedam vodećih nuklearnih (tehnoloških) sila današnjice. Margetić tvrdi i kako Iran drži Hrvatsku „u šaci“ i kako bi mogao „destabilizirati regiju“, unatoč činjenicama kako je Hrvatska članica NATO-a, te kako Iran na Balkanu nema niti vojnih snaga niti lojalnih skupina sposobnih za provedbu nereda takvih razmjera. Nadalje, dotični piše i kako je Hrvatska prodala Iranu „opasni sustav“ S-300, dok se zapravo radi o obrambenom sustavu za rušenje neprijateljskih zrakoplova i balističkih raketa (132). Margetić nije odolio ni iskušenju da Hrvatsku pokuša dovesti u kontest tobožnje „iranske mržnje prema Židovima“, zbog čega iznosi i bolesne laži kako je Iran od naših vlasti tražio da mu predaju popis židovske imovine u Hrvatskoj. Konačno, Margetić navodi i kako je „pustinjski Iran zainteresiran za Hrvatsku zbog izvora vode i plodnih zemljišta u trokutu Sava-Odra-Kupa-Crna Mlaka“. Dotični pritom radi višestruke greške; kao prvo - Iran nije pustinjska zemlja već se radi o jednoj od najvećih proizvođača žitarica u svijetu, a navodnjavaju se površine od 76.500 km2 (133) što je 700 puta više od Hrvatske, odnosno 150% ukupnog teritorija RH. Osim toga, 99% Iranaca ima pristup pitkoj vodi (134). Najviše od svega intrigira Margetićev spomen prirodnog parka Crne Mlake, čiji je on bio upraviteljem i na temelju čega je optužen za višemilijunske financijske malverzacije (135).

Domagoj Margetić i njemu slični moraju prihvatiti činjenicu kako velika većina Hrvata podržava Iran u bliskoistočnoj krizi, te kako je Izrael najomraženija svijeta ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu općenito (136). Takvo stajalište ima duboke temelje u modernoj povijesti hrvatske države; dok je Iran bio jedna od prvih zemalja svijeta koje su priznale nezavisnost Hrvatske, Izrael je bio zadnjom državom svijeta koja je uspostavila diplomatske odnose i to tek nakon Tuđmanove smrti, kojeg su Izraeli prezirali zbog iznošenja povijesne istine u njegovom djelu „Bespuća povijesne zbiljnosti“ (137). Hrvatski domoljubi nikada neće zaboraviti otvorenu izraelsku podršku srpskoj agresiji na Hrvatsku (138), kao ni iransku potporu oružjem tijekom Domovinskog rata. Hrvatskim nacionalnim interesima ne odgovaraju visoke cijene naftnih derivata na svjetskom tržištu što nagriza hrvatsko gospodarstvo, zbog čega nam miroljubiva iranska politika svakako više odgovara od agresivnog izraelskog ponašanja u regiji što implicira dizanje tih cijena. Također, Iran je populacijski deseterostruko veće tržište od Izraela, što je još jedan ekonomski faktor koji ide u prilog Iranu. Konačno, civilizirani i školovani hrvatski građani svakako imaju više poštovanja prema Iranu koji je kolijevka svjetske civilizacije i s kojim nas možda dijeli i zajedničko podrijetlo, dok je Izrael osnovan na genocidu, progonima i okupaciji. Dakle, naš hrvatski izbor je više nego jasan.


I. K.
necenzurirano@yahoo.com
necenzurirano @ 17:03 |Komentiraj | Komentari: 0

Podvale o „iranskom terorizmu“


Prilikom pokušaja poistovjećivanja Iranaca odnosno muslimana općenito s globalnom terorističkom prijetnjom, Domagoj Margetić igrao je na dvije snažne karte: kronično nepoznavanje stranih kultura i svjetskih geopolitičkih prilika kod hrvatskih čitatelja zbog čega se na muslimane diljem svijeta gleda kroz medijske stereotipe o „pustinjskim beduinima koji s pet žena i dvadeset djece žive u šatorima, mašu kalašnjikovima i prijete ubojstvima muslimanskih nevjernika“, te Domovinski rat tijekom kojeg je stvoren animozitet prema muslimanima kao „hrvatskim neprijateljima“. Dotični je pokušao iskoristiti takvo neznanje i predrasude, pa se u njegovom imaginarnom svijetu u ulozi glavnog terorista našao Iran, najveći neprijatelj Sjedinjenih Država i Izraela, čije organizacije financiraju Margetića. U osobnim kolumnama na portalu Necenzurirano, Margetić svaki oblik iranske vanjske politike pokušava dovesti u kontekst međunarodnog terorizma i trgovine heroinom, a smeta mu čak i Iranski kulturni centar iz Zagreba koji je navodno balkanska „obavještajno-krijumčarska baza“. Ovo se ne može objasniti ničim osim time kako se dotični previše zanio u svom farizejstvu odnosno igranja izraelske uloge, pa su mu sigurno zasmetale akademske izložbe poput „7000 godina perzijske umjetnosti“ koje su sol na ranu izraelskim kompleksima manje vrijednosti budući kako ih podsjećaju na ono što Iran ima dok oni nikada nisu niti će ikada imati: civilizaciju, povijest, te kulturu općenito.

Kada se govori o Iranu i terorizmu u istom kontekstu, odmah se treba naglasiti prva i najvažnija činjenica - na cijeloj planeti ne postoji niti jedna iranska teroristička grupa, niti se Iran ikada služio terorističkim aktivnostima poput samoubilačkih napada ili zastrašivanja vlastitih odnosno stranih civila. Ova činjenica nerijetko djeluje zbunjujuće na neinformirane ljude, no ona je od krucijalne važnosti za svaki ulazak dublje u navedenu temu. Naime, tim podatkom službeni se Teheran služio kao jakim argumentom u međunarodnim krugovima, dok su Amerikanci zbog te nemogućnosti da povežu Iran s terorizmom pokušali proglasiti elitnu granu iranske vojske Pasdaran „terorističkom“ (1), što su diplomati diljem svijeta protumačili kao političku lakrdiju. Na ovaj potez Iran je uzvratio identičnim simboličkim potezom, tako da je iranski parlament proglasio američku vojsku i CIA „terorističkim organizacijama“ (2). Terorizmom se prema definiciji služe inferiorne skupine koje nemaju političku ili vojnu alternativu za ostvarivanje njihovih ideoloških ciljeva (3), što ukazuje na potpuno logičan zaključak da Iranu terorizam nije potreban budući kako posjeduje vojsku i obavještajnu službu svjetskog glasa (4). Sjedinjene Države i Izrael često optužuju Iran za „državni terorizam“ odnosno za potporu iranskih vlasti organizacijama poput Hezbollaha (5), no važno je naglasiti kako navedenu skupinu samo četiri države svijeta službeno smatraju „terorističkom“.

Iranska borba protiv terorizma

Dok Amerikanci optužuju Iran za tobožnje terorističke aktivnosti, činjenice su i kako Iran nikada nije povezivan s nikakvim terorističkim incidentom na Zapadu što uključuje Sjedinjene Države, dok su Amerikanci sudjelovali u istima diljem Irana tijekom zadnjih šest desetljeća. Najpoznatiji primjer je američka operacija „Ajax“ (6) iz daleke 1953. godine kojom je svrgnut demokratski izabrani iranski premijer Muhamed Mosadegh (7). Iranski je politički vođa smaknut, dok se procijenjuje kako je prilikom navedenih terorističkih aktivnosti smrtno stradalo oko 300 iranskih državljana (8). Povjesničari su danas usuglašeni kako je ovaj američki potez uzrokovao Iransku revoluciju 1979. godine i svrgnuće proameričke marionete Muhameda Reze Pahlavija (9). Navedeni razvoj događaja potkrijepio je i današnji američki predsjednik Barack Obama prilikom govora u egipatskom Kairu (10).

Iran se od revolucije 1979. do danas postavio kao jedan od najvažnijih faktora u borbi protiv globalnog terorizma, za kojeg ga se licemjerno optužuje. Naime, iranska borba protiv terorizma odvija se na zapadnim granicama protiv „Narodnih mudžahedina“ (PMOI) i „Kurdistanske radničke partije“ (PKK), odnosno protiv Jundallaha i Al Kaide na istoku. Ironično je kako je Domagoj Margetić u svojim „istraživačkim analizama“ prozivao Iran za suradnju sa sve četiri terorističke grupe što se ne kosi samo s relevantnim izvorima, već i osnovnim poznavanjem ideoloških ogranaka Islama. Margetić tako komunistički PKK u Kurdistanu opisuje kao „iransko-sirijsku spojnicu“, unatoč tome što obje zemlje smatraju tu grupu terorističkom organizacijom (11), isto kao i SAD, EU, te NATO (12). Također, dotični novinar je u više navrata spominjao kako „Iran obučava mudžahedine“, dok se mudžahedini poput PMOI-a smatraju najokorjelijim neprijateljima iranske države i kažnjava ih se smrtnom kaznom. Kao i u slučaju PKK-a, skupina „Narodnih mudžahedina“ djeluje sa sjevera Iraka a glavni su joj ciljevi svrgavanje postojećeg iranskog političkog sustava (13). Ova notorna teroristička skupina koja se smatra odgovornom za atentat na drugog iranskog predsjednika Muhameda Alija Radžaija (14) nedavno je skinuta s popisa terorističkih grupa u Europi (15), dok je taj status zadržala u Iranu, Iraku i Sjedinjenim Državama (16). 

Elementarno Margetićevo neznanje očituje se i u spominjanju tobožnjih „iranskih vehabija“, što je oksimoron istovjetan „katoličkim luteranima“. Naime, vehabije su fundamentalistička grana sunitskog islama (17), dok Iran vode šijitski muslimani (18) čija su vjerovanja u potpunosti kontradiktorna stavovima vehabija. Pripadnici vehabijske sekte su Osama bin Laden (19) i njegovi teroristički sljedbenici iz Al Kaide, koji smatraju šijitske Irance „otpadnicima islamske vjere“ (20). Iranski svjetonazori dijametralno su suprotni sunitskim ekstremistima iz Al Kaide i talibana; savezništvo ovih dviju struja uzrokovalo je drastično pogoršanje iransko-afganistanskih odnosa posebno 1998. kada su talibani i Osamini teroristi pobili iranske diplomate u Mazar-i Šarifu (21). Iran je tada bio spreman obračunati se s talibanskim režimom, u čemu su ga odgovorili Rusi i Amerikanci uz posredištvo Ujedinjenih Naroda. Nedavne američke optužbe kako Iran podupire teroriste u Afganistanu odbacio je sam afganistanski predsjednik nazvavši Iran „saveznikom i prijateljem u borbi protiv terorizma i trgovine drogom“ (22). Amerikanci su istovjetne optužbe ponovili i u kontekstu Iraka, no irački premijer al-Maliki također je odbacio američke tvrdnje o navodnoj iranskoj potpori militantima u Iraku (23), dok je irački predsjednik Talabani nazvao Iran „iračkim partnerom u borbi protiv terorizma“ (24).

Hezbollah i Hamas

Libanonski Hezbollah se kao i palestinski Hamas često dovode u kontekst savezništva s Iranom, od čega proizlaze podvale o „iranskoj potpori terorizmu“ odnosno „prijetnje Izraelu“. Međutim, povijesni i politički karakter obiju spomenutih organizacija uvelike se razlikuje od onoga što serviraju Margetić i izraelski mediji općenito. Od ukupno 192 članice Ujedinjenih Naroda, svega tri zemalje službeno klasificiraju Hezbollah i Hamas među „terorističke grupe“: SAD, Izrael i Kanada (25) (26). U hrvatskim medijima nerijetko se događa novinarska prepisivačina američkih reportaža pa se te grupe ponekad i kod nas nazovu „terorističkima“, unatoč tome što se to kosi sa službenim stajalištima hrvatske vlade.

Iran nikada nije negirao kako podržava šijitski Hezbollah u Libanonu, koji je osnovan 1982. kao odgovor na izraelsku agresiju u Libanonu (27). Glavni ciljevi grupe su obrana južnog Libanona od izraelskih napada u čemu su se uspješnim pokazali 2000. (28) i 2006. godine (29), dok njihova doktrina obrane ne uključuje napade na civile zbog čega se Hezbollah nikako ne može definirati „terorističkom grupom“. Ova načela poktrijepljuje i činjenica iz rata 2006. kada je u sukobu Izraela i Hezbollaha stradalo svega 25 izraelskih civila (uz 123 izraelska vojnika), dok je omjer žrtava u Libanonu približno jedak, ali na uštrb libanonskih civila (30). Izraelski i američki izvori pokušali su proiranski Hezbollah povezati s navodnim „širenjem iranske islamske revolucije“ odnosno željama za stvaranjem „islamske države“, što je odbacio sam lider Hezbollaha Šeik Nasrallah koji je izjavio da „Libanon kao multireligijska država ne može postati islamskom“ (31). Osim vojnih aktivnosti, Hezbollah je u Libanonu popularan i kao politička stranka, te po svom humanitarnom radu. Članovi Hezbollaha zastupljeni su u libanonskoj vladi i parlamentu, gdje koaliraju zajedno s libanonskim kršćanima (maronitima) (32). Humanitarni rad Hezbollaha (33) očituje se u gradnji i obnovi škola, prometnica, bolnica, pa čak i crkava, zbog čega su anketna istraživanja u Libanonu pokazala su kako Hezbollah podržava čak 87% Libanonaca, uključujući i 80% libanonskih kršćana (34).

Margetićeve proizraelske navode o suradnji između Irana i Hamasa ne potkrijepljuju nikakvi izvori; ni iranski, ni palestinski, niti zapadnjački. Tobožnje veze temelje se na klasičnoj izraelskoj propagandi kojom pokušavaju poistovjetiti potlačene Palestince i njihov otpor s mnogo širim političkim igrama na Bliskom istoku u kojima vide Iran kao glavnog konkurenta. Hamas je sastavljen isključivo od sunitskih muslimana (35) čija se ideologija razlikuje od iranskog šijitskog Islama, što znači kako pretpostavku o „muslimanskim vezama“ možemo u potpunosti odbaciti. Tvrdnju kako je Hamas politički povezan s Iranom odbacio je i ugledni britanski diplomat Sir Jeremy Greenstock (36). Najveći Hamasov sponzor je sunitska Saudijska Arabija koja se također postavlja kao glavni konkurent Iranu u islamskom svijetu, a puni 50% Hamasovog budžeta (37) (35 od 70 milijuna dolara (38)). S druge strane, Iran puni svega 4% Hamasovog budžeta (3 milijuna dolara (39)), što je uzrokovano činjenicom kako Iran već godinama pomaže palestinskim vlastima. Naime, Hamas je 2006. demokratski izabran na palestinskim izborima što su priznale i vodeće svjetske sile poput Rusije (40), Indije (41) i Kine (42), dok se s visokim dužnosnicima Hamasa sastao i bivši američki predsjednik, bliskoistočni mirotvorac i Nobelovac - Jimmy Carter (43). Prema izraelskim izvorima, 90% Hamasovog budžeta troši se za školstvo, zdravstvo i socijalna izdvajanja (44), a od 2006. kada su demokratski osvojili vlast nije zabilježen niti jedan samoubilački palestinski napad u Izraelu. Treba spomenuti i kako je prilikom zadnje izraelske agresije u Pojasu Gaze (2008./2009.) od palestinskih raketa stradalo samo troje izraelskih civila (45), dok su Izraelci istodobno ubili 926 palestinskih civila, većinom žena i djece (46). 

Izraelski terorizam

Ne treba trošiti riječi kako se Domagoj Margetić u vlastitim kolumnama niti jednom prilikom nije osvrnuo na izraelski terorizam, bilo invidualni ili državni. Naime, od svih zemalja Bliskog istoka može se reći kako je u državu Izrael terorizam daleko najukorjenjeniji, što je produkt ne samo političkih već i povijesnih čimbenika, odnosno izraelskih društevnih svjetonazora. Najstarija skupina koju prema modernoj terminologiji možemo nazvati terorističkom su židovski Zealoti, a datiraju još iz 1. stoljeća (47). Terorizam je također ukorijenjen i u osnivanje suvremenog Izraela, o čemu svjedoči činjenica kako se izraelska vojska IDF temelji na terorističkim grupama Irgunu, Haganahu i Lehiju (48), poznatim po progonima palestinskih muslimana i kršćana 40-ih godina prošlog stoljeća. Irgun je primjerice ostao upamćen po najgorem terorističkom napadu u povijesti Levanta; onome u Hotelu kralja Davida iz 1946. kada je poginula 91 civilna osoba (49). Izrael je jedinstven primjer u svijetu po tome kako su čak trojica izraelskih premijera: David Ben-Gurion, Menahem Begin i Jichak Šamir, bili vođama tih notornih skupina. Osim navedene trojice, s terorizmom se može povezati i izraelska premijerka Golda Meir koja je naredila terorističke napade u Europi, u kojima je među ostalim stradao i Abdel Wael Zwaiter, ugledni palestinski prevoditelj s prebivalištem u Italiji (50). Osim izraelskih premijera, doslovno svi visoki političari u Izraelu potječu izraelske vojske odnosno obavještajnih službi, no unatoč tom očiglednom militarističkom karakteru Izraela oni i dalje inzistiraju na propagandi kako su „demokratska“ država. 

Izuzevši primjere izraelskog državnog terorizma, treba izdvojiti i dva invidualna slučaja izraelskog terorizma s predznakom fundamentalističkog judaizma. Naime, Izrael se „proslavio“ kao prva zemlja svijeta koja je podigla spomenik jednom teroristu - Baruch Goldsteinu (51), koji je naoružan upao u džamiju te ubio 29 odnosno ranio 150 civila (52), nakon čega je svladan i ubijen. Danas ga u Izraelu nazivaju „žrtvom arapskog ekstremizma“, a na njegovom se grobu redovito održavaju židovske komemoracije (53). Drugi primjer je ubojstvo Jichaka Rabina, jedinog izraelskog premijera koji je bio na putu pomirenja Izraelaca i Palestinaca (54). Njega je ubio Jigal Amir, židovski fundamentalist koji se oštro protivio sklapanju mirovnog sporazuma iz Osla godinu dana ranije (55).

Zanimljiv je i podatak kako je od izraelskog državnog terorizma u zadnjih deset godina stradalo oko 8.000 palestinskih i drugih civila, što je dvosturko više nego u svim terorističkim napadima koje su počinile Al Kaida i slične „islamističke“ skupine u svijetu zajedno. Domagoj Margetić u tome ne vidi nikakav problem već naprotiv, on izraelske pokolje naziva „legitimnima“ te se u svojoj kolumni pita „kako je moguće nazivati palestinske žrtve civilima?“ nazivajući pritom Pojas Gaze u kojem živi 1.5 milijun ljudi - „terorističkom infrastrukturom“. Među žrtvama izraelskog terorizma našao se i sam Iran, s obzirom kako se izraelsku terorističku agenciju Mosad povezuje s ubojstvima renomiranih iranskih znanstvenika - Ardešira Hoseinpoura (56) i Masuda Alija Mohamadija (57).


I. K.
necenzurirano@yahoo.com
necenzurirano @ 16:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Farizejske laži i kršenje hrvatskih zakona


Jedna od najgnjusnijih laži Domagoja Margetića je tobožnja iranska kontrola nad međunarodnom trgovinom droge, koja se prema njegovim „stručnim analizama“ proteže od Kine do Europe, pa čak i Paragvaja. Prije nego što detaljno obradim stavku po stavku, treba naglasiti kako ne postoji niti jedno međunarodno izvješće u kojem se Iran proziva kao glavni distributer heroina u svijetu, čak niti u dokumentima najvećih iranskih političkih neprijatelja poput Sjedinjenih Država ili Izraela. Ova Margetićeva mitomanija ponavlja se u brojnim serijama njegovih članaka, dok nisu navedeni nikakvi relevantni izvori u obliku vanjskih poveznica odnosno imena analitičara na koje se dotični poziva. Ove činjenice ukazuju nam kako je Margetić osobno sastavljao sve podvale i propagandne pamflete i to s očitom namjerom diskreditiranja jedne suverene države, njezine politike ali i određene vjere, što je praktički kršenje hrvatskih zakona rasne i druge diskriminacije (čl. 174.) (1). 

U glavnoj ulozi Margetićevih raspačivača heroina pojavljuju se službeni Iran, Sirija, Libija i libanonski Hezbolah, svi odreda glavni izraelski neprijatelji na Bliskom istoku. Slučajnost? Svakako da ne, pogotovo ako uzmemo u obzir prvi Margetićev članak na temu međunarodne trgovine heroinom u kojoj na patetičan način piše o iranskom predsjedniku Ahmedinedžadu kako „prijeti uništenjem Izraela“ dok se u njegovoj pozadini nalazi umjetnička slika iranskog planinskog pejzaža „s naglašenim crvenim makovima“, što pak Margetiću simbolično ukazuje kako „iranska heroinska industrija“ želi „uništiti Izrael“. Da stvar bude još tragikomičnija, Margetić se otvoreno hvali da je on „prvi analitičar“ koji je otkrio tu simboliku.

Margetićeve iskrivljene heroinske rute

Unaprijed postavljenu laž o Iranu kao glavnom svjetskom raspačivaču heroina Margetić je pokušao potkrijepiti izmišljenom distributerskom mrežom u Aziji koja ne odgovara službeno definiranim rutama. Naime, dotični tvrdi kako se zalihe heroina skupljaju u Iranu, Afganistanu i Pakistanu, a potom preko Irana i Sirije spajaju s postojećom „Balkanskom rutom“. Prosječnom nepoznavatelju geopolitičkih i kriminalnih prilika na Bliskom istoku ovo se može činiti „logičnim“ s geografskog gledišta jer takva veza zaista spaja najkraće azijske puteve prema Europi, no prava situacija daleko je zamršenija od navedenih pretpostavki. 

Domagoj Margetić je svoju prvu veliku grešku napravio promovirajući očiglednu neistinu kako je Iran među „najvećim proizvođačima heroina“, što se temelji na tzv. „Zlatnom polumjesecu“ - geografski definiranom području koje se proteže preko Pakistana, Afganistana i Irana. Gledajući šarlatanske karte Zlatnog polumjeseca, došao je do trivijalnog zaključka kako je Iran vodeći s obzirom da je teritorijalno veći od Afganistana odnosno Pakistana, no ono što svakako nije znao jest kako je spomenuti geografski pojam zapravo definiran topografskim karakteristikama tamošnjih planina (2) (u obliku polumjeseca) koje sasvim slučajno obuhvaćaju i pogranične dijelove Irana. Ipak, prema podacima UN-a proizvodnja heroina na području „Zlatnog polumjeseca“ odnosi se 5% na Pakistan te čak 95% na Afganistan (93% ukupne svjetske proizvodnje) (3), zbog čega većina relevantnih izvora niti ne navodi Iran kao „proizvođača heroina“ (4).

Druga Margetićeva podvala jest tobožnja iranska suradnja s krijumčarima droge iz Baludžistana, pokrajine koja obuhvaća južni Afganistan, Pakistan i jugoistočnu periferiju Irana(5). Naime, trgovinu droge koja Afganistan preko Pakistana (tj. Baludžistana) spaja s Indijskim oceanom vodi zloglasni Judallah (6), sunitska teroristička skupina koju financiraju Amerikanci (7) (8) i koja je poznata po desecima terorističkih napada na Iran (9) uključujući i samog iranskoj predsjednika (10). Unatoč tome što su Amerikanci pokušali opovrgnuti povezanost s Jundallahom, tvrdnje o njihovim uskim vezama ne dolaze isključivo od iranskih krugova već i od brojnih renomiranih europskih novinara (11), kao i američkog dobitnika Pulitzerove nagrade Seymoura Hersha (12).

Heroinske rute zaobilaze Iran

Prema svim relevantnim informacijama koje dolaze od Interpola, glavne heroinske rute iz Afganistana prema Zapadu ne sijeku Iran već se protežu preko srednjoazijskih država Turkmenistana i Uzbekistana na sjeveru, odnosno pakistanskog Baludžistana na jugu. Ovi su čimbenici uzrokovani dvama velikim ratovima iz novije povijesti: sovjetskom i američkom invazijom na Afganistan. Naime, nagla proizvodnja heroina u Afganistanu započinje tijekom sovjetske invazije 80-ih godina kada Amerikanci preko spojnice Baludžistan-Afganistan ostvaruju utjecaj na sunitske Paštune s juga Afganistana (13), koji pak prodajom heroina financiraju otpor protiv Sovjeta (14). Američki dužnosnici priznaju kako su „žrtvovali rat protiv droge zbog Hladnog rata“ (15), pa su tolerirali izvoz heroina kako bi se podigla cijena narkotika (ujedno i financija za antisovjetski otpor) ali i formirala tržišta u Rusiji (16). Šijitski Iran nije sa simpatijama gledao na sovjetsku invaziju Afganistana, ali nije podržavao ni sunitske Paštune koji su tada uz pomoć Amerikanaca i Pakistanaca činili okosnicu trgovine drogom. Sjeverne heroinske rute još su se više učvrstile političkim vakuumom nakon raspada Sovjetskog Saveza, kada se brojni bivši sovjetski časnici i obavještajci uključuju u narkobiznis, budući kako su prethodno ostvarili kontakte s određenim afganistanskim plemenima ali i detaljno bili upoznati sa situacijom na terenu.

Ironično je kako su se kao najveći suzbijači trgovine heroinom proslavili upravo zloglasni talibani, čija je zabrana uzgajanja maka dovela do smanjena proizvodnje heroina za čak 91% (17). Ipak, nakon američke invazije na Afganistan 2001. godine proizvodnja se ubrzo ne samo obnovila već i povećala (18). Ovo je uzrokovano protjerivanjem talibana na istok prema Pakistanu, manjkom američke kontrole nad jugom Afganistana, te namjernom tolerancijom narkotrgovine čime se opterećuje njihov veliki neprijatelj Iran koji od tada troši golema sredstva na suzbijanje iste na svojim istočnim granicama, što ga pak djelomično odvraća od strateški važnog Perzijskog zaljeva. O navedenim američkim postupcima svjedoči i službeno rusko izvješće iz 2008. u kojem se izravno optužuje Amerikance i afganistansku vladu za trgovinu heroinom, dok se Iran niti ne spominje (19).

Američka obavještajna web stranica „Stratfor“ također navodi kako heroinske rute izbjegavaju Iran na putu prema Zapadu i Rusiji (20), no ukazuju i na jedan manji odvojak koji se iz afganistanske pokrajine Herat proteže u Iran. Čak i u slučaju da je ova analiza precizna, treba naglasiti kako se u spomenutoj pokrajini proizvodi svega 0.6% ukupne afganistanske proizvodnje heroina (21), kao i to da te zalihe uglavnom troše na crnim tržištima u Iranu dok manjim dijelom idu dalje prema Turskoj ili Iraku. 

Iran - glavni svjetski suzbijač heroina, a ne distributer

Govoreći o trgovini droge i Iranu, treba se osvrnuti i na samo unutrašnju situaciju u toj zemlji koja također prema svim relevantnim izvorima upućuje na nešto potpuno drugo od laži Domagoja Margetića. Naime, Iran je zbog stotina kilometara granice s Afganistanom i Pakistanom još tijekom pahlavijevskog razdoblja imao goleme probleme s krijumčarenjem njihovih opijata u Iran zbog čega je sve donedavno imao jedan od najvećih postotaka ovisnika. Međutim, zahvaljujući strogim zakonskim reformama nakon revolucije 1979. godine Iran je trgovinu drogom u vlastitoj zemlji doveo na apsolutni minimum. Jedan od razloga je „nulta tolerancija“ prema trgovini drogama koja uključuje smrtne kazne za raspačivače droga bilo koje vrste, pa čak i za ovisnike. Procijenjuje se da je Iran do sada smaknuo tisuće narkodilera (22), dok u iranskim zatvorima leži još 68.000 njih, zajedno s 32.000 ovisnika (23). Iran se u svijetu ističe po daleko najvećim zaplijenama heroina (čak 84% ukupnih svjetskih zaplijena (24)), za što ga je pohvalio i UN-ov glavni tajnik Ureda za droge i kriminal - Antonio Maria Costa (25). Costa navodi kako je iranska policija koja radi za suzbijanju narkotika „među najboljima u svijetu“, te kako je Iran uložio milijarde dolara da izgradi fortifikacije od čak 1000 km prema granicama s Afganistanom i Pakistanom, koje uključuju rovove, betonske zidove, bodljikave žice, minska polja, stražarnice, itd. Uz navedene barijere Iran je razvrstao i desetke tisuća vojnika koji vode pravi rat s krijumčarima droge; u zadnjih nekoliko godina poginulo je 3.700 iranskih vojnika, dok je još 12.000 ranjeno (26).

Demoniziranje iranskih saveznika

Osim Irana, Domagoj Margetić kao najveće svjetske distributere heroina navodi Siriju, Libiju i libaononski Hezbollah, koji su svi od reda, gle čuda - izraelski neprijatelji. Istog onog Izraela čije organizacije financiraju našeg „nepotkupljivog hrvatskog domoljuba“. Naime, Margetić tvrdi da je sirijska obavještajna služba „najmoćnija u islamskom svijetu“, te kako su njene pripadnike obučavali jugoslavenski agenti zbog čega je ostvarena krijumčarska mreža s Balkanom. Ipak, ugledna američka web stranica „GlobalSecurity.org“ koja se bavi političkim, obavještajnim i sigurosnim analizama u svijetu nigdje ne navodi niti jednu riječ o vezama Sirije i Jugoslavije, odnosno o trgovini heroinom (27). UN-ov Ured za droge i kriminal u službenom osvrtu o Siriji navodi da je ta zemlja zbog geostrateškog položaja nekoć služila kao tranzitno mjesto za uvoz latinoameričkog kokaina na Bliski istok, no zbog učinkovitog sirijskog programa danas je registirano svega 20 kokainskih ovisnika. Unatoč tome što je Sirija politički neprijatelj Sjedinjenim Državama, američka vlada je još 1997. uklonila Siriju i Libanon s popisa glavnih svjetskih proizvođača odnosno tranzitnih mjesta za trgovinu drogom (28). Slična situacija je i s Libijom, koja prema izvješću UN-a unatoč povoljnim geografskim uvjetima za tranzit predstavlja najslabije tranzitno mjesto među državama sjeverne Afrike (29). 

Domagoj Margetić također očajnički pokušava povezati tobožnju „iransku trgovinu heroinom“ i s nekim državama Europe i Latinske Amerike, te Rusijom, Kinom i Indijom. Među najpodlijim lažima dotičnog „istraživačkog novinara“ su povezivanja Irana s terorističkim napadima u indijom Mumbaiju 2008. godine, kojeg je Iran oštro osudio (30) dok se niti jedan indijski dužnosnik nije priklonio Margetićevom zaključku (31). Prema svim relevantnim izvješćima, napade je izvela kašmirska teroristička skupina Laškar Taiba, koju Iran službeno smatra terorističkom. Dotični je također iznio i trivijalan zaključak da „Iran preko Pakistana pokušava destabilizirati Indiju“, no svakako da nije znao kako je Iran bliži saveznik hinduističkoj Indiji nego muslimanskom Pakistanu, odnosno kako su se indijsko-iranske veze još jače učvrstile nakon iranske revolucije 1979. godine (32). Među ostalim, Margetić je povezivao šijitski Iran i sa sunitskim muslimanskim separatistima u Rusiji i Kini unatoč tome što niti jedna od dvije zemlje (inače bliske iranske saveznice) nikada nije prozvala Iran zbog takvih „veza“, a nemaju ni zašto: Ujguri u Kini su turkijski narod pa nemaju nikakvih etnojezičnih, kulturnih, ekonomskih ili povijesnih poveznica s Iranom, isto kao ni Čečeni iz Rusije. 

Konačno, Margetić također tvrdi kako je Iran povezan s albanskim heroinskim tržištem te kako potiče balkanske muslimane, no gola je činjenica kako Iran nije priznao nezavisnost Kosova (33). Spominjao je i iransko-bugarske veze oko trgovine heroinom, dok Bugari još pamte slučaj iz konca 2009. kada su Iranci uhvatili Bugarina s heroinom zbog čega ga je samo strano državljanstvo spasilo od smrtne kazne pa je kažnjen doživotnim zatvorom (34). S obzriom kako se ove argumentirane i izvorima potkrijepljenima činjenice uvelike kose s Margetićevim lažima, daljnja analiza o tome kako „Iran u Hrvatskoj pere novac od heroina“ i sličnim priglupim pamfletima nije ni potrebna jer sve ovo ranije njegove navode čini u potpunosti ništavnim.

Izrael - istinski svjetski narkodiler

U bespućima svojih „stručnih analiza“, zanimljivo je kako se Domagoj Margetić niti jednom prilikom nije osvrnuo na činjenicu tko je istinski svjetski lider u trgovini drogom, ljudima, organima, oružjem, te organiziranju prostitucije. Odgovor na ovo pitanje glasi - Izrael, čije su organizacije sponzori Domagoja Margetića. Prema izvješću američkog State Departmenta, maleni Izrael predstavlja središte svjetske trgovine sintetičkim drogama kao što su ecstasy i speed (35), koje pak truju neusporedivo veći dio hrvatske mladeži nego heroin (36). Uloga Izraela u trgovini sintetičkim drogama nije tranzitna, već upravo izraelski državljani razvijenom distribucijskom mrežom snabdijevaju cijeli svijet: od Kalifornije(37) do Australije (38). 

Također, 16 najvećih narkodilera takvim drogama su upravo Izraelci: Oded Tuito, Jacob Orgad, Hai Waknine, Assaf Waknine, Yoram El-Al, Simon Turkov, Yitzhak Abergil, Gabriel Ben Harosh, Zeev Rosenstein, Yosef Atia, Meir Ben David, Yosef Levi, Yaniv Yona, Ereza Abutbul, Tamer Adel Ibrahim, David Biton. Za one koji su sumnjičavi prema ovim podacima, preporučam da bilo koje od navedenih imena potraže u internetskim tražilicama i naći će pregršt relevantnih izvora kao dokaz. Osim u trgovini sintetičkim drogama, teritorijalno i populacijski zanemarivi Izrael je također vodeći u organizaciji prostitucije u svijetu (39), krijumčarenju oružja i ukradenih ljudskih organa (40). Zanimljivo je i to kako je Margetić pokušao ozloglašenog Sejmona Mogiljeviča povezati s tobožnjom sirijsko-ruskom vezom u trgovini droge, dok se zapravo radi o ruskom Židovu (41) koji slovi za neospornog vođu ruske mafije, a živi u - Izraelu (42). Ovi podaci svakako govore o kriminalnom karakteru izraelske države odnosno tijesnim vezama između vlasti i svjetskog zločinačkog miljea, jer suludo je vjerovati da vrlo sofisticirana obavještajna služba u tako maloj državi ne može spriječiti spomenutu razgrananu mrežu organiziranog kriminala. S druge strane, zbog uspješne iranske borbe protiv trgovine drogama činjenica jest kako su tamošnje krijumčarske mreže lokalnog karaktera i kao takve nemaju poveznica sa središnjom vlasti u Teheranu, što Margetić očajnički pokušava dovesti u isti kontekst.


I. K.
necenzurirano@yahoo.com
 

necenzurirano @ 16:07 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 15, 2010
Želim svima srdačnu dobrodošlicu na moj blog!
necenzurirano @ 23:58 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Arhiva
« » kol 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
22575
Index.hr
Nema zapisa.